Silba između Oliba i Premude

Dakako, sa Silbom u prošlom Vijencu još ni izdaleka nisam završila. Toliko je načičkana znancima da me zatječu na svakom koraku, premda im nužno ne znam adresu, nego samo onu širu: Silba (Milvia Filjak, Nana Gavrilović – da, od „onih Gavrilovića“ koji napraviše poznatu kobasicu gavrilovićku – Žarko Domljan i žena mu, kazališna glumica Iva Marjanović, pa Saša Vagner, Milan Pelc …). Ugodno je s tim zamišljenim suputnicima koracati uz more ili se smucati ispod borova i kapara uz visoke zidove starih kapetanskih kuća, preko kojih nema zavirivanja u tuđu intimu, što je bilo u redu, a ne kao ovo današnje površno geslo: sve za vašu privatnost (vrli novi svijet radije kaže privacy), a ona je, uza sve dežurne „dušobrižnike“, ugroženija nego ikada. Prevare vas gdje stignu.

Galerija Marije Ujević Galetović na Silbi

Od Žalića, odakle počinju sve moje šetnje jer sam u njegovoj blizini odsjela, a i hranim se u obližnjoj konobi Alavija, krećem najprije prema jednom ruglu, koje udara u oči još dok si na brodu. To je nekadašnje apatinsko odmaralište na samoj obali, ruševno i nakazno – sudbina mnogih sličnih odmarališta iz bivše Jugoslavije. Popravka nema zbog, kako kažu, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, no već smo dulje od trideset godina u novoj državi, pa se u tom vremenu možda ipak moglo napraviti više (da se jako htjelo). Ubrzat ću korak kraj te zgrade i naći se odmah uz jedno skladno zdanje, kuću kiparice i slikarice, nedavno preminule Marije Ujević-Galetović (1933–2023), koju je po njezinim željama projektirao arh. Branko Silađin. Marija nije ovamo došla kao vikendašica nego na starinu svojih predaka (majčina obitelj bila je Lovrović). Dakako, nisam je poznavala osobno, no toliko sam puta u prolazu dotaknula njezina Šenou u Vlaškoj, Krležu podno Gvozda (do njezina Mate Parlova, bivšega boksača i ljubitelja poezije, u Puli još nisam dospjela), pa mi se čini kako se već i dotičemo. Njezinih kipova ima i na Silbi, i to ne samo u dvorištu njezine kuće nego već uz ulazna vrata, gdje stoji izdužena skulptura Kozo jedna, što bi trebala biti blaža uvreda ženama, no zapravo je simpatična veza s vrlo inteligentnim i umiljatim životinjama, dok ovce ne bije glas pametnih. Na nizbrdici od župne crkve Rođenja BDM i zvonika prema istočnoj luci (Mul) nalazi se s desne strane galerija Marijinih kipova na otvorenom. Ugodan prostor koji služi i za druga kulturna događanja (poezija, koncerti). No njezinih je kipova ovdje sve manje. Kao da nekamo misteriozno bježe.

Jedna šetnja od zvonika uz crkvicu Gospe Žalosne i groblje do ubave uvale Sutorišće s crkvicom sv. Ante lijepa je, ali samo do ulaza u uvalu. Naime, u nju se ulazi kroz smetlište (nije to ovdašnja specifičnost, takav je npr. bio i ulaz u Molat od Brgulja), pa se sva iskonska prirodna ljepota u hipu rasplinjuje. Kažu da su se neki volonteri ipak prihvatili čišćenja. No koliko ono drži?

Iz centra se spuštam na drugu stranu do Mula, lučice za manje brodice i kupalište, pa premda više nisam luda za kupanjem, ovo kupalište hvalim na sva usta: sa samoga mola mogla sam se u more spustiti stubama s rukohvatom, bez čega se u more više ne odvažujem. Bosi tabani koje sve pika i klecava koljena učinili su od mene kupačicu kakvih sam se nekoć gnušala (nema skakanja u more, najprije se kvase ruke i ramena, tek onda plivam), pa mi je tih nekoliko stuba vratilo ljudsko dostojanstvo. Na toj je plaži i jedan lokal (prioritet mi više nije skupa kava i nešto osvježavajuće nego zahod), a najljepše od svega jest pogled na susjedni Olib. U više sam tekstova napisala da smo muž i ja nekoć htjeli posjetiti sve naše veće naseljene otoke, pa su nam oko Silbe ostala takva dva: Olib i Premuda. No cilj još ipak nismo potpuno ostvarili. Olib smo tek dotaknuli brodom, no na njega nismo i stupili. Odnos s Olibom još uvijek mi je poput psa koji nešto onjuškava, no niti da u to zagrize, a niti da od toga odustane. Da sam se dosjetila, možda sam mogla zamoliti doktoricu (koja se po Silbi vozi tiho kao u nekom vozilu za golf, uz nju sjedi medicinska sestra, a pokraj njih vreća krumpira) da me povede na Olib kad ondje drži ambulantu, no, eto, nisam.

Premuda je druga priča. Vidjeli smo da je odlazak na nju i povratak s nje u istom danu moguć samo srijedom u podne, pa smo morali propustiti objed (no u Alaviji rekoše: samo vi hote na Premudu, ručak ćemo vam zamijeniti večerom). Na Premudi, za razliku od Silbe, registrirani i neregistrirani auti voze sve u šesnaest. Čudan otok. Strm, nekako razbacan, tražim centar, a ne vidim da se stalno motam po njemu. Zadihani od uspona, dugo smo se na vrhu odmarali na klupi uz glavnu crkvu, onu sv. Jakova, a da je toga dana slučajno bio neki od glavnih svetaca u godini, možda bismo čuli i luncijanje, skladnu svirku crkvenih zvona. No bio je radni dan, a mi se i nismo razbacivali vremenom, pa smo trudne noge radije upravili prema pristaništu i crkvi sv. Cirijaka (Kirjaka) uz more nego da nam pobjegne jedina veza do baze na Silbi. Možda nije uputno spominjati ljude naprasno nestale s Televizije, npr. Gradimira Agbabu, no neka ipak ostane zapisano. Znala sam da se sklonio na Premudu u svoju kuću, a čekajući brod u lučkoj birtiji, saznali smo da je baš u njoj pomagao gazdi i tako životario.

Vrativši se na „matični“ otok, smazasmo propušteni ručak. Godi šetnja uz Gospu od Karmela (1670) do kapelice sv. Ivana Krstitelja (15. st.), pa uz ženski samostan sv. Fauste do crkvenoga zvonika. Na Silbi svi putovi vode od zvonika i do zvonika, ideš li u dućan ili u kafić. A tu je i izvrsna pekara, u koju uvijek možeš skoknuti po nešto „za pod zub“. Sve je blizu, nema stresa. Čovjek bude zadovoljan.